U preplitanju različitih interesa i zaštićenih prava, najteži je, ali i presudni cilj pravne znanosti, regulative i prakse pronaći ravnotežu i odlučiti koje će u pojedinom slučaju pretegnuti. Pored toga, zadatak je predvidjeti što je veći broj mogućih situacija u praksi koje mogu utjecati na prevagu ili eventualne probleme u toj „klackalici“ odnosa.
Jedan od odnosa među pravima gdje je nužno, ali i složeno, naći ravnotežu da bi uspješno koegzistirali je odnos prava vlasništva i autorskog prava. Radi se o dva prava zajamčena samim Ustavom RH kao najvišim aktom našeg pravnog poretka pa je njihova zaštita i sloboda ostvarivanja na vrlo visokoj razini. Ipak, jedno od njih ponekad mora trpjeti ograničenja da bi se omogućilo ostvarenje ovom drugom, ali spomenuta ravnoteža u odnosu i jednakovrijednost u praksi, kao i „na papiru“, moraju biti na prvom mjestu.
1. Jednaka snaga prava i razmjerna ograničenja
Pravo vlasništva i autorsko pravo oboje su isključiva prava što znači da njihovi nositelji imaju potpuno pravo njime slobodno raspolagati te činiti s predmetom prava što ih je volja, kao i isključiti sve treće iz tih radnji.
Kada kupoprodajom ili na drugi način steknemo pravo vlasništva nad nekim pokretnim ili nepokretnim predmetom, ako on predstavlja nečiji autorski rad i djelo, autorsko pravo nastavlja pripadati svojem nositelju i ne prelazi na nas zajedno s pravom vlasništva.
Temeljno pravilo koje vrijedi u ovom odnosu jest da je autorsko pravo neovisno od prava vlasništva na stvari ili podlozi na kojoj je djelo fiksirano, a isto vrijedi i u suprotnom smjeru, dakle pravo vlasništva na stvari egzistira neovisno od autorskog prava. Promjene vlasnika ili promjene u nositeljima autorskih prava nemaju same po sebi nikakav učinak na ono drugo pravo. Ipak, pravo vlasništva ne smije se izvršavati protivno autorskim pravima, što ipak predstavlja svojevrsno ograničenje prava vlasništva.
Prilikom ograničavanja bilo kojeg prava uvijek treba imati načelo proporcionalnosti.
Sukladno načelu proporcionalnosti, važno je da pri ograničavanju nekog prava to bude razmjerno i odgovarajuće cilju koji se time želi postići te da se ne prouzročuju teškoće veće od onih koje su nužne za postizanje tog cilja. Ograničenja jednog i drugog prava mogu se ostvarivati i provoditi isključivo ako su prethodno propisana zakonom.
Opća i posebna ograničenja prava vlasništva propisana su Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dok su sadržajna, vremenska i prostorna ograničenja autorskog prava propisana Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima.
Oba prava su „ elastična“ te dok na njima mogu postojati različite vrste opterećenja, kao što je npr. pravo nakladnika na umnožavanje i distribuciju nečijeg književnog djela, ili založno pravo na nekretnini, po prestanku tih tereta ili ograničenja ono se, elastično, vraća u svoj prvobitni oblik i opseg. Promjene u pripadanju autorskog prava kao ni promjene vlasništva ne utječu na ono drugo pravo.
Autorsko se pravo sastoji od dvije komponente- imovinskih i moralnih prava. Moralna prava autora, kao što je pravo na priznanje autorstva navođenjem autora, pravo integriteta koje podrazumijeva zabranu sakaćenja i uništenja dijela, pravo na čast i ugled, i druga moralna prava, neotuđiva su i neodreciva. Imovinska prava autora mogu samo biti povjerena na iskorištavanje ili ostvarivanje. Jedini prijenos obje komponente događa se smrću autora kad se pravo nasljeđuje. U skladu s time, pravo vlasništva nikad ne ograničava i ne ukida moralna prava autora, nego ponekad eventualno imovinska prava.
Predmeti autorskih prava zaista su raznoliki. Obuhvaćaju radove iz radnih područja, od književnosti, glazbenih i vizualnih umjetnosti, preko znanstvenih radova pa do djela arhitekture, pri čemu je to mali dio mogućih primjera… Slijedom navedenog, autorska djela mogu biti fiksirana na uistinu različitim predmetima i podlogama, među kojima ima onih koji se koriste u svakodnevnom životu, kao što su arhitektonska djela, ali i razna djela primijenjene umjetnosti te industrijski dizajn. Kada je vlasništvo autorskog djela na strani autora ne dolazi do problema, kao ni kod većine djela gdje se ta dva prava ne preklapaju ili u bilo kojem smislu sukobljavaju pa mogu slobodno i nedirnuto postojati na istoj stvari. Pitanja se ipak postavljaju kad je riječ o nekih vrstama djela koja po svojoj prirodi impliciraju i češću promjenu vlasništva.
2. Vizualne umjetnosti kao posebne kategorije
Upravo kod djela likovnih umjetnosti, fotografije, primijenjenih umjetnosti te, posebice, arhitekture, susrećemo se s puno izazova pri ponekad nužnom odabiru između ograničavanja jednog ili drugog prava. Postavlja se pitanje kako između ova dva visokozaštićena i vrednovana prava postići pravičan i održiv balans.
Pitanje pravičnog odnosa postavlja se najčešće u tri slučaja, a to je kad se radi o djelima likovne umjetnosti, arhitekture, te primijenjenih umjetnosti, pogotovo jer takva djela, pored umjetničke, imaju i određenu uporabnu vrijednost u svakodnevnom životu.
Najčešće je pravilo da sadržajna ograničenja autorskog prava budu opravdana nekim logičkim, praktičnim, ili uvjetno rečeno višim ciljevima, ali se na temelju takvih ograničenja ne smije ostvarivati komercijalna dobit.
Primjerice, kad su autorska djela u vlasništvu institucija kulturne baštine ( muzej, knjižnica, filmski arhiv), obrazovnih, karitativnih i drugih ustanova, ona ih imaju pravo umnožavati radi očuvanja građe te internih potreba, ali i za druge svrhe te priopćavati javnosti uz navođenja imena autora, ali ne smiju od toga ostvarivati dobit.
Nadalje, organizatori izložbi i aukcija mogu radi promocije i marketinga tih događanja tiskati plakate, kataloge i ostale materijale te na njima umnožavati- fotografiranjem djela i tiskanjem, djela arhitekture, slikarstva, fotografije, primijenjene umjetnosti i dizajna. U ovom slučaju, s obzirom da se prodajom ulaznica i prodajom samih djela ostvaruje profit, nije isključen faktor komercijalne dobiti. Otvoreno je pitanje tko sve može biti organizator takve izložbe ili aukcije.
Djelo u privatnom vlasništvu, za privatno korištenje, može se bez odobrenja i umnožavati, ali samo za vlastite potrebe i bez cilja ili faktičnog ostvarivanja neke komercijalne dobiti. Tu se radi npr. o fotokopiranju knjige ili fotografije, umnožavanju glazbenog albuma za korištenje na više uređaja i slično. Naknada se za te slučajeve ostvaruje na specifičan način, putem naknada koje se obračunavaju u uvozu ili distribuciji samih uređaja koji se koriste za navedene radnje.
Djelo likovne umjetnosti prodajom prelazi u vlasništvo stjecatelja. Opće je pravilo autorskog prava vezano za distribuciju sljedeće: prvom distribucijom izvornika, što znači njegovim stavljanjem na tržište i prodajom, autor gubi svoje dotad isključivo pravo distribucije u pogledu tog izvornika ili primjerka djela.
No, kod slikarstva je situacija drugačija jer postoji pravo slijeđenja. Ono se odnosi na preprodaju izvornika djela, ili primjerke koje je sam autor izradio u ograničenom broju ili su izrađeni pod njegovim nadzorom. Kad preprodaju obavljaju galerije, aukcijske kuće ili bilo kakvi subjekti koji se time profesionalno bave, autor ima pravo na udio u prodajnoj cijeni koja bude ostvarena svakom preprodajom. Radi se o posebnom slučaju kada se pravo prve distribucije ne iscrpljuje. Zakon u članku 35. propisuje postotke u cijeni na koje autor obavezno ima pravo, kao i iznos maksimalnog udjela, ali je unutar tih okvira uvijek moguće ugovoriti drugačije. Unatoč tome, autor se ni ugovorno ne može odreći ovog prava.
Nadalje, postoje specifične odredbe u zakonu koje propisuju kako tretirati odnos vlasništva i autorstva u pojedinim situacijama.
Vlasnik izvornika djela u pravilu to djelo ima pravo i uništiti, ali samo ako tome prethodi određena procedura, odnosno svojevrsno odobrenje autora. Ako autor ili neki od koautora ima „poseban interes“ na djelu te to vlasniku na neki način može biti poznato, on autora/ koautora mora o tome obavijestiti i ponuditi mu otkup u iznosu stvarne vrijednosti djela. Ako autora ne želi otkupiti djelo, nakon što mu dopusti njegovo snimanje ii fotografiranje, vlasnik ga smije uništiti.
Može se dogoditi da autorsko djelo bude fiksirano na tuđu stvar bez odobrenja vlasnika, kao što je to slučaj s crtanjem grafita ili druge vrste ulične umjetnosti na građevine bez prethodnog usuglašavanja s njihovim vlasnicima. U takvim situacijama vlasnik ima pravo djelo uništiti.
3. Arhitektura
Isto ne vrijedi kada se radi o djelima arhitekture. Ako je arhitektonsko djelo potrebno uništiti, o tome se autora samo mora obavijestiti, dopustiti mu fotografiranje ili snimanje te mu predati nacrt, ako je moguće.
Što se tiče izmjena i renovacija djela arhitekture, interesi vlasnika ipak, s obzirom na realne potrebe i moguće opasnosti, pretežu nad autorovima. Dopušteno je provoditi nužne izmjene na građevini, uključujući uporabu drugih materijala ako je to potrebno s obzirom na zahtjeve ekonomičnosti i svrsishodnosti. Autor u tome slučaju ima pravo zahtijevati da se njegovo ime ukloni s građevine ili da se, ako je ime naznačeno, istome pridoda napomena o izmijenjenim materijalima i generalnoj izvedbi.
4. Daljnja ograničenja vlasnikovih prava autorovim; prvo pristupa djelu i zabrana izlaganja
Ako autor treba proučiti izvornik ili primjerak svoga djela kako bi mogao napraviti drugi primjerak ili određenu predaju djela, vlasnik ili posjednik mu je dužan omogućiti da pristupi djelu, osim ako je to u sukobu s nekim njegovim zakonitim interesom.
Na kraju, autor može zabraniti izlaganje svoga djela njegovu vlasniku, ali jedino prilikom samog otuđenja te ako se ne radi o umjetničkoj galeriji ili sličnom entitetu kao stjecatelju. Sa strane autora ili njegovih nasljednika postoji još obaveza da vlasniku izdaju potvrdu o autorstvu.
Kako se ne biste našli u neželjenim situacijama ili nepotrebnim sporovima, naša je sugestija da se sve ono u vezi čega postoji ugovorna sloboda stranaka uredi ugovorom unaprijed. Naša Agencija Vam zato stoji na raspolaganju za savjete i upite, zastupanje i pomoć pri sklapanju ugovora, bilo da ste autor djela ili stjecatelj prava vlasništva nad autorskim djelom, kao i za zastupanje u slučaju spornih odnosa ako do njih ipak dođe.