Likovni umjetnik Matko Trebotić rođen je u Milni na otoku Braču, gdje je pohađao tri razreda pučke škole na hrvatskom jeziku (nastava je u Splitu do 1943. bila na talijanskom), a od 1944. nastavlja školovanje u Splitu. Maturirao je na splitskoj Klasičnoj gimnaziji. Arhitekturu je diplomirao u Beogradu, gdje su mu profesori među ostalima bili Branislav Kojić, Nikola Dobrović i Bogdan Bogdanović, s kojim održava kontakte do njegove smrti u bečkom egzilu. Poslije prvih arhitektonskih uspjeha u domovini odlazi u Njemačku, gdje radi kao slobodni suradnik u raznim vrhunskim arhitektonskim biroima (Bochum, Düsseldorf te kao partner u Birou A.A.A. u Essenu).
Godine 1968. kolega i prijatelj arhitekt prof. Wulf Schmiedeknecht nudi mu mogućnost izložbe u galeriji rurskog (Ruhr) Univerziteta koju je upravo projektirao. Novu galeriju i izložbu Matka Trebotića svečano je otvorio rektor sveučelišta prof. Kurt Biedenkopf, kasnije istaknuti političar i ministar u mnogim njemačkim vladama.
Tijekom 1971. – 72. pohađa kultnu Folkwangschule Essen-Werden, na Grafičkom odjelu kao “Meisterschüler“ kod prof. Hermanna Schardta. Prekida studij radi intenzivnog izlaganja diljem Europe i svijeta, primjerice: Bochum, Split, Zagreb, Essen, Dubrovnik, Beograd, Hvar, Düsseldorf, Supetar, Hamburg, Berlin, München, Zürich, Rim, Sarajevo, Mostar, Ljubljana, Vukovar, Kopenhagen, Schloss Moyland (J.Beuys – Archiv) Bedburg-Hau, Seoul, Budva, Punta Arenas (Čile), Bonn, Nürnberg, Beč, Varaždin, Bratislava, Münster, Goslar – i ne manje važno, u crkvici Sv. Nikole u rodnoj Milni; crkvici koju je obnovio Trebotićev barba po majci Alberto Marangunić, ugledni iseljenik iz Argentine, dobrotvor i mecena čije ime nosi put na splitskom Marijanu. Sudjelovao je na skupnim izložbama u New Yorku, Parizu, Baselu, Istanbulu, Lusaki, Luandi, Bruxellesu, Milanu, Londonu, New Delhiju, Ankari, Bukureštu, Pekingu, Izmiru, Jakarti, Kairu, Sofiji, Pescari, Canberri, Sao Paulu.
Objavio je preko desetak grafičko-pjesničkih mapa s uglednim hrvatskim i stranim piscima i pjesnicima. Autor je četiri svečana kazališna zastora na temu jadranskog poliptiha za Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, Dubrovniku, Rijeci i Šibeniku. O njegovom radu tiskano je više monografija i snimljeno nekoliko televizijskih filmova.
Godine 2008. u izdanju Matice hrvatske tiskana je knjiga “Trebotić – u zrcalu kritike” urednice Jelene Hekman, s preko šezdeset izabranih tekstova, kritika i eseja iz pera istaknutih hrvatskih povjesničara umjetnosti, kritičara i književnika o Trebotićevu djelu.
Radovi mu se nalaze u mnogim važnim privatnim zbirkama i muzejima kod nas i u svijetu.
Godine 1983. sa suprugom Hannelore i sinom Franom vraća se u Split, u novosagrađenu kuću s ateljeom na predjelu Meje.
Za svoj je rad višekratno nagrađivan (Splitski Salon 1974.; Zagrebačka izložba jug. grafike 1976., 1980.; Izložba hrvatske grafike 1984.; Nagrada “Slobodne Dalmacije” 1986.; Vladimir Nazor 1990.; Nagrada otoka Brača 1991.; Nagrada grada Splita 1991.; Orden Danice Hrvatske s likom M. Marulića 1996.; Larcemind honnoeur wilee de Chamaliers 2000.; Nagrada J. Kaštelan 2002.; Seul Space Grand Prize 2002.; Nagrada Splitsko-dalmatinske Županije za životno djelo 2006.; Nagrada R. Bunk 2006.; Nagrada za životno djelo grada Splita 2009.; Nagrada E. Vidovića za životno djelo 2012.; Nagrada za najbolju izložbu – Artist on Globe 2014.; Počasna nagrada stručnog žirija 7. hrvatskog triennala akvarela 2016.; Nagrada likovne kolonije Rovinj 2019.; Prva nagrada na međunarodnom natječaju fra. Didak Buntić muzeja u Širokom Brijegu 2021.).
Godine 2020. dodijeljen mu je Počasni doktorat Sveučilišta u Splitu za cjelokupni doprinos hrvatskoj umjetnosti.
Počasni je član “Rotary” kluba Split, čiji je zlatni donator.
Živi i radi u Splitu.
Trebotić
Svjetlost i boje mediterana objekti od stakla
